Kako sam sletela na Kipar

Kipar: Kako sam spakovala anksioznost u kofer (i preživela dramu u oblacima)

Da li ste ikada proveli sate skrolujući kroz slike tirkiznog mora, dok vam u glavi odzvanja glas: “Šta ako se uspaničim na 10.000 metara?” Ako jeste, dobrodošli u klub. Ja sam stalni član, a moja članska karta je često popunjena pečatima straha od letenja i neizvesnosti. Ali, evo jedne tajne koju sam naučila na putu za Kipar: Strah ne mora da bude vozač. Može da sedi na zadnjem sedištu, dok vi držite volan i histerišete.

Prvi čin: Tragedija počinje u dnevnoj sobi

Na Kipar smo krenule nas tri. Idealna ekipa: jedna prijateljica koja se boji letenja više nego ja (nivo panike: Černobilj), ja koja u avion ulazim samo ako me neko podmiti ili fizički ugura, i naša treća drugarica – jedina normalna osoba u ovoj priči, koja je verovatno u pola pakovanja poželela da nas obe blokira na svim mrežama i ode sama na Zlatibor.

Drama je počela još kod kuće. Dok se pakuju kreme za sunčanje, moja drugarica „Černobiljska Panika“ odlučuje da je Kipar zapravo precenjen i da bi bilo super da ostanemo u Novom Sadu i gledamo serije. Ja, umesto da budem glas razuma, hvatam njenu vibraciju i odjednom se pitam da li mi je pasoš uopšte potreban ili je bolje da ga spalim odmah kako bih imala izgovor da ne krenem. Jer, realno, ko želi da vidi Afroditinu stenu kad može da gleda reprizu “Sela gori, a baba se češlja”?

Performans na aerodromu: „Uđi u tu metalnu kutiju!“

Teorija o putovanjima je jedno, ali praksa… e, to je već film katastrofe. Ulazak u avion bio je poseban spektakl. Korak po korak, kao da idemo na sopstveno suđenje. Ljudi oko nas su nas gledali kao da smo odbegli cirkuski izvođači. Nas dve, blede kao kreč, sa srcima koja lupaju brže od tehno muzike, i ona treća – naš nesrećni „čuvar“ – koja nas bukvalno gura kroz gejt.

A onda, vrhunac tenzije na samim vratima aviona. Drugarica se ukopala – ne mrdne. Ja stojim iza nje, prebledela, čekam da vidim njen sledeći potez, spremna da se okrenem i pobegnem ako ona to uradi. Naša treća drugarica joj očajnički objašnjava da će sve biti u redu, dok nas red putnika iza već strelja pogledima. Verovatno su se pitali da li smo mi deo neke skrivene kamere.

U tom trenutku, kao u nekom lošem akcionom filmu, iz kabine izlazi kapetan. Nije bio nimalo ljubazan. Vidno nadrndan, tonom koji ne trpi prigovor, odbrusio je: „Ako idete – ulazite, ako ne idete – izlazite! Avion mora da poleti!“

Nastaje nekoliko sekundi mučne, napete tišine. U glavi mi prolazi: “Nije fer da odustanemo, nije u redu da naša treća prijateljica ispašta i putuje sama, ali nije ni u redu što ovoliko mučimo sebe.” Bili smo na ivici potpunog debakla.

Spas u vidu pilota (koji ide na godišnji)

I baš tada, kada je izgledalo da ćemo se vratiti kući taksijem, pojavljuje se on. Pilot te iste kompanije koji je, srećom po nas, takođe išao na odmor. Bio je lep, zgodan i, ispostavilo se, apsolutno neophodan za našu situaciju.

Prišao je mojoj drugarici, smireno rekao ko je i počeo polako da joj objašnjava da nema razloga za brigu. Neverovatno je kako prisustvo zgodne osobe suprotnog pola momentalno baci strah u drugi plan. Odjednom, pad aviona više nije glavna tema, već činjenica da nas za ruku drži neko ko izgleda kao iz reklame za parfem. Čudesno, strah se umanjio za bar tri nijanse. Ona ga je slušala kao opčinjena, verovatno zaboravivši da smo uopšte na aerodromu, i dozvolila mu da je odvede pravo do njenog sedišta.

Ja sam, naravno, poslušno kaskala za njima, koristeći priliku da mu postavim još jedno „stručno“ pitanje o letenju, iako sam do tada letela više puta nego što imam prstiju na rukama. Strah je i dalje bio tu, ali je uz ovakvu podršku postao nekako… pa, podnošljiviji. Hvala ti, nepoznati pilote, dugujemo ti barem jedan halloumi sir.

Zaključak: Za miran let, rešenje je uvek voditi sa sobom bar jednog zgodnog i pametnog muškarca. Čisto preventivno.

Let od dva sata (koji je trajao kao večnost)

Kad smo se konačno smestile, drama je samo promenila oblik. Ja svoj strah lečim verbalnom dijarejom – pričam bez prestanka o receptima za musaku, horoskopu, lošem dizajnu enterijera i o tome zašto su tepisi u avionima uvek ružni, samo da ne čujem zvuk motora.

Moja saputnica? Ona je izabrala taktiku apsolutne tišine. Žena nije disala, sedela je nepomično kao statua i tako grčevito stiskala naslon za ruke da su joj zglobovi pobeleli. Jadni ljudi koji su leteli sa nama; jedna ne zatvara usta, druga glumi fikus, a treća nam sipa vodu i pokušava da nas podseti da smo krenule na more, a ne na egzekuciju.

Dva sata kasnije, točkovi su dotakli tlo Larnake. Onaj momenat kada izađeš na topli mediteranski vazduh i poželiš da poljubiš asfalt je neprocenjiv. U tom trenutku zaboraviš na sav haos. Pobedile smo. Sve tri.

Kada se adrenalin smiri, Kipar vas dočeka svojom sporom energijom. Ovde niko nigde ne žuri (siga-siga), što je savršeno za nas koji stalno jurimo u svojim mislima. Boravak pored vode naučno dokazano smanjuje kortizol, a šetnja obalom Aja Nape je besplatna terapija za nervni sistem.

Povratak: Dogovor sa sopstvenom glavom

Osam dana kasnije, došao je red da se opet sedne u tu čeličnu pticu. Da li zbog Kipra koji je opustio naša čula, ili proste činjenice da se ne možemo preseliti na ostrvo zauvek, kući se moralo vratiti. Dok smo se vozili prema aerodromu, sklopila sam interni pakt: “Strah ostavljaš ovde na ovom ostrvu, kod Afrodite, a ti u avion ulaziš normalna.”

Pomoglo je. Strah nije nestao, ali panika je ostala na plaži. Nas dve „strašljive“ smo sele zajedno na kraj aviona, dok je naša heroj-drugarica dobila mesto napred – zaslužila je malo odmora od nas dve. I tu se desilo nešto neverovatno. Prilikom sletanja upali smo u turbulencije. Avion se tresao, moja „Černobilj“ drugarica je prebledela, ali ja se – na sopstveno zaprepašćenje – nisam plašila. Držala sam njenu ruku i tešila je kao da sam pilot sa dvadeset godina iskustva.

Paradoks preživljavanja: Zašto se plašimo kad smo bezbedni?

Možda neki stručnjak to može bolje da objasni, ali psiholozi to nazivaju “bori se ili beži” (fight or flight) odgovorom. Kada se desi realna “opasnost” poput turbulencija, mozak ulazi u mod preživljavanja. Adrenalin skoči, fokus se izoštri i nema više vremena za iracionalnu paniku – tada radimo ono što moramo da bismo preživeli.

Paradoks je u tome što panika i strah dobiju svoj najveći prostor onda kada je sve u redu, kada smo ušuškani u bezbednosti, ali nam mozak, u nedostatku pravog problema, izmisli stotinu katastrofa. To ne znači da želim život na ivici žileta da bih bila mirna, već da sam naučila važnu lekciju: naša anksioznost je najveća kada smo najbezbedniji, jer tada mozak ima slobodnog vremena da kreira najgore scenarije.

Pakujte strah, ali krenite!

Putovanje je investicija u vašu snagu. Svaki put kada pređete granicu uprkos strahu, vi postajete veći, a vaša anksioznost manja. Ne morate čekati da postanete “potpuno hrabri” da biste krenuli. Krenite uplašeni, krenite nesigurni – samo krenite.

Strah je tu, spakovan je negde između kupaćeg i sandala, ali on nas nije sprečio da vidimo svet. Ako možemo mi, sa svim našim dramama, možete i vi. Samo nađite tu treću drugaricu koja će vas izgurati, ili se nadajte nekom zgodnom pilotu na godišnjem odmoru.

Vidimo se na nekoj plaži, sa koktelom u ruci i strahom negde daleko u malom mozgu!